Korčulanski statut – ‘o životinjama’

Svi znamo da je čuveni Korčulanski statut iz 1214., sa završim doradama 1265. godine, nakon ruske Pravde iz 12. stoljeća, najstariji pisani pravni dokument na slavenskim prostorima. Njegova opsežnost je samo jedna u nizu činjenica koje govore o visokoj razini uređenosti društva u kojem su živjeli naši preci. Korčulanski je statut obuhvaćao široke slojeve društva kao i društvenih procesa, te su tako među ostalim, čak 53 glave posvećene životinjama, proizvodnji i trgovini mesnih i mliječnih proizvoda, pastirima i svemu ostalome vezano uz životinje.

Pas i pravosuđe

U 92. glavi propisano je da psi moraju biti vezani tijekom zrenja grožđa. Svatko tko ima psa, mužjaka ili ženku, mora ga držati privezanoga, počevši od blagdana svetoga Ilije pa do završetka berbe. Onaj  tko postupi suprotno i svaki put kad postupi suprotno plaća kaznu od 6 groša. O tom svjedoči pudar (čuvar vinograda ili drugih usjeva; poljar). Ako bi pudar prikrivao prekršitelja, mora isplatiti Komuni u ime kazne jedan perper, i to svaki put kada prikriva prekršitelja. Pudar dobiva trećinu isplaćene kazne. Vlasnik psa mora naknaditi štetu vlasniku vinograda, a to vrijedi dok je grozda na neobranim vinogradima.

O mesnim i mliječnim proizvodima

U 22. glavi ističe se da se propisi o živežnim namirnicama koje se uvoze na otok moraju stalno poštivati, kako je većinskim glasovanjem odlučilo Malo vijeće.

Cijena mesa obuhvaćena je u 83. glavi.
Određeno je da se libra škopčevine prodaje po 10 denara, a goveđe, kozje i meso neuškopljena jarca po 5 denara. Meso prasca prodavalo se po 14 malih denara, a meso prasice po 12 malih denara. Onaj tko je meso prodavao po drugačijoj cijeni plaćao je Komuni kaznu od 5 perpera, od čega se polovica davala prijavitelju kada je to mogao dokazati dvojicom vjerodostojnih svjedoka.

Glavom 106. propisano je da se jareće meso prodaje po cijeni od 8 malih denara. Onaj tko je prodavao meso u mesnici, bio je dužan prodavati ga svakome tko ga je želio kupiti, te se to meso nije smjelo nositi kući, osim za potrebe domaćinstva. Meso se smjelo prodavati samo u mesnici, a onaj tko bi prekršio tu odredbu plaćao je kaznu od 2 perpera za svaki prekršaj. Osim mjesta prodaje određen je i način prodaje, to jest meso se nije smjelo prodavati bez vaganja pod prijetnjom iste kazne.

U 38. glavi propisano je da nitko ne smije prodavati sir strancu na veliko, osim jednoga komada za jelo, inače se plaćala kazna od 5 perpera.

Ribe i darovi mora

U 81. glavi propisano je da nitko, bez obzira na položaj, ne smije ometati ribarenje ili ribariti na mjestima gdje su ribari bacili svoje mreže. Ako je tko i učinio tako nešto, Komuni je plaćao 2 perpera, a da bi se prekršaj dokazao, bila su potrebna dvojica vjerodostojnih svjedoka.

Prodaja i kupnja ribe sažeta je u 101. glavi, gdje se spominje da je svaki ribar koji ima ribu za prodaju dužan ribu prodavati svakomu tko je želi kupiti. Prodaja ribe izvan ribarnice kažnjavala se s 2 perpera, a od te svote jedna je polovica pripadala prijavitelju.

U 64. glavi propisano je da onaj tko se u mesnici ili ribarnici nadmeće cijenom plaća kaznu od 2 perpera.

U 184. glavi propisano je da onaj tko na području Korčule ili drugdje ulovi ribu i donese je na otok Korčulu na prodaju ili je onaj tko ju je ulovio potroši za plaćanje daće treba dati deseti dio ulovljene ribe ili deseti dio njezine vrijednosti u novcu. U slučaju prijave daćaru se vjerovalo uz zakletvu i uz dokaz jednoga vjerodostojnog svjedoka. Isti porez plaća i strani ribar koji doveze svježu ili soljenu ribu na prodaju u korčulansku ribarnicu ili okolna sela.

Nameti

Onaj tko kolje životinju u korčulanskoj klaonici ili na području Korčule te njezino meso prodaje
u klaonici mora daćaru platiti daćarinu za vola, za svinju po 1 groš, a za svaku sitnu životinju po 8 malih denara. Namet su morali plaćati svi koji su prodavali meso, bez obzira na to jesu li iz grada ili okolice, i to odmah nakon prodaje mesa. Prodavatelji mesa smjeli su odnijeti kožu životinja iz klaonice samo ako su prije platili namet, inače se plaćala kazna od 2 perpera. Od te svote jedna je polovica pripadala Komuni, a druga daćaru koji je prekršaj prijavio. Njemu se vjerovalo uz prisegu jed- noga vjerodostojnog svjedoka.

Pastiri i pašnjaci

Svaki pastir koji je bio meštar svog zanata, osim vođenja stoke na pašnjake i brige za zdravlje stada, brinuo je i o poljima, vinogradima i pašnjacima. A kako je stočarstvo bila važna grana privrede, tako Korčulani nisu mogli bez pastira. Njihov se odnos također regulirao Korčulanskim statutom.

Tako u 10. glavi piše da pastir smije oguliti kožu neke životinje samo ukoliko glava ostane zajedno s kožom i to mora predočiti vlasniku životinje. Ako pastir nije postupio po tom pravilu, uslijedila bi mu kazna koja je određena za kradljivce. Ako se pastir oko toga nagodi s vlasnikom i to potvrde vjerodostojni svjedoci ili to naprosto postane opće poznato, plaćao je 4 perpera, koja bi pripala Komuni.

Glava 11. donosi propis u kojemu stoji da pastir ne smije odnijeti niti jednu krupnu ili sitnu životinju iz zajedničkoga stada bez dopuštenja svoga gospodara. Ako bi to učinio, proglašavan je kradljivcem. Ako se pastir koji je počinio takvo zabranjeno djelo nagodi s vlasnikom i to potvrde vjerodostojni svjedoci ili to postane opće poznato, plaćao je 4 perpera Komuni.

U 12. glavi stoji da je pastir, koji izgubi sitnu ili krupnu životinju i ne zna tko ju je odnio, mora nadomjestiti štetu. U takvim slučajevima vjerovalo se zakletvi vlasnika životinje.

Propis iz 19. glave odnosi se na situaciju u slučaju da pastir udari nekoga kamenom, nožem ili kojim drugim oružjem. Za takav je prijestup propisana novčana kazna u skladu sa komunalnim Statutom. Ako kaznu ne može podmiriti u novcu, za svaki groš duga morao je ostati jedan dan u zatvoru.

Obaveze pastira prema gospodaru
(vlasniku stoke)

Obaveze pastira prema gospodaru, tj. vlasniku stoke propisane su u 99. glavi. Jedna od obaveza je i  ta, da ukoliko pastir čvrsto obeća gospodaru da će određeno vrijeme napasati životinje ili orati zemlju i raditi druge poslove, a to ne učini, vjeruje se gospodaru koji zahtijeva izvršenje obveze i zaklinje se uz jednoga vjerodostojnog svjedoka.

Ako je pak pastir ugovorio službu s drugim gospodarom, bio je dužan otići prvomu gospodaru i platiti globu od 5 perpera Komuni, od čega je polovica pripadala gospodaru koji je to prijavio.

Nadalje, u 51. glavi propisano je da sve račune između gospodara, tj. vlasnika stoke i pastira treba podmiriti u roku od jedne godine nakon što gospodar i pastir napuste ortaštvo, to jest do Velike Gospe. Ukoliko je prošla godina dana, pastiri nisu ni za što odgovarali gospodaru, osim ako je postojao opravdan razlog koji je spriječio izvršenje obračuna u propisanom roku.

Glava 58. odnosi se na zabranu sklapanja ugovora s pastirima mimo statutarnih odredbi. Primjerice, ukoliko gospodar stoke sklopi sa svojim pastirima neki ugovor protivno statutarnoj izmjeni taj se ugovor proglašava ništavnim i pastir ništa nije dužan vlasniku stoke.

Odredba o otkazivanju sporazuma o držanju blaga između gospodara i pastira propisana je glavom 152. Tako je pastir mogao otkazati sporazum o držanju blaga tijekom striženja, a ako to nije učinio pred dvojicom svjedoka, morao je životinje čuvati još čitavu jednu godinu.

Isto je tako gospodar morao obavijestiti pastira, ako ga više ne želi u službi, da nađe sebi drugoga gospodara, a ako takonije učinio, nije smio tog pastira otpustiti iz službe tijekom sljedeće godine.

Glava 96. donosi propis da pastir ne smije predati blago, odnosno volove svome gospodaru ako mu prije nije isplatio dug koji mu duguje, a isto tako gospodar ne smije prisiliti pastire da plate dug dok kod njih drži volove, odnosno blago.

Vođenje i ispaša stoke

U 100. glavi propisano je da svatko napasa životinje unutar svojih granica, a nikako na području drugoga sela. Prekršitelji te statutarne odredbe plaćali su 25 perpera; od te je svote jedna polovica pripadala Komuni, a druga polovica prijavitelju.

116. glava propisuje način ispaše u Knežama. Svatko je mogao napasati životinje, osim kozlića i janjaca, uz obalu u Knežama.Noću je pašarenje bilo zabranjeno. Ako tko postupi suprotno toj odredbi, plaća globu od 25 perpera, a pastir se kažnjava kaznom od mjesec dana zatvora.

Ako bi se našao samo jedan janjac ili jare u prekršaju, plaćala se kazna, a uvijek se vjerovalo prijavitelju uz jednoga vjerodostojnog svjedoka, koji je dobivao treći dio globe. Ako je tko noću napasao životinje na tom području, kažnjen je istom novčanom kaznom, a od te je svote trećina je  pripala prijavitelju.

U 153. glavi koja je dopunjena 1331. g. odredba je o zabrani napasanja u predjelu Kneža. Riječ je o zemlji i gajevima počevši od grada do uvale Račišća posvuda na morskoj strani u dužini, a u širini od mora prema brdima granica ili međaša i znakova koje je postavila komunalna uprava.

Unutar tih granica određeno je da budu gajevi, gdje je za stoku sitnog zuba, primjerice za koze i ovce, vrijedila zabrana pod prijetnjom iste kazne propisane statutom. Komunalna uprava je dužna, vezana zakletvom, svake godine imenovati istražne službenike koji će biti ovlašteni ispitivati, istraživati i pronalaziti i privoditi krivce. Oni su bili plaćeni iz iznosa naplaćenih kazni, prema statutarnim odredbama.

Glava 135. bilježi odredbu o zabrani napasanja životinja pred gradom, i to počevši od rta Vješala pa do Maloga Borka i do crkvice sv. Luke “preko svih brda dokle seže ljudski vid kada se stane pred gradom.” Tko je, unatoč zabrani, napasao stoku pred gradom, plaćao je kaznu od 25 perpera, a ako je to činio noću, plaćao je dvostruku kaznu. Jedna je polovica naplaćene kazne pripadala Komuni, a druga polovica prijavitelju.

Način ispaše propisan je u 144. glavi.  Svaki gospodar, odnosno vlasnik životinja, koji je davao na pašu životinje pastiru (ili pastirima), morao je pri sklapanju ugovora s pastirom načiniti rovaš (komad drveta na kojem se pomoću zareza bilježi račun), čija je veća polovica ostajala kod gospodara. Pastir je bio dužan svake godine načiniti potpuni obračun s vlasnikom, odnosno gospodarom životinja, uvijek na blagdan Velike Gospe.

Ako se ortaštvo razvrgne, pastir je bio dužan brižljivo napasati i čuvati blago svoga gospodara još 8 dana nakon spomenutoga blagdana. Ako bi neka životinja uzmanjkala, pastir je bio dužan odmah bez dokaza ustupiti gospodaru dvije mlade životinje ili platiti 8 groša za svaku životinju koja nedostaje. “I protiv toga nijedan pastir koji pase tuđe životinje ne može protiv gospodara ili njegove prisege ništa reći, ni koju statutarnu odredbu ili statutarnu izmjenu ili zakon niti koji običaj, sadašnji ili budući iznijeti, a ako bi što iznio protiv toga, neka odsada unaprijed to ne bude ni od kakve vrijednosti ili snage.” U takvim se stvarima vjerovalo vlasnicima životinja na osnovi prisege.  

Ako je primjerice,  pastir bio dužan gospodaru, gospodar nije mogao prisiliti pastira da mu plati dug dok je on s njim u ortačkom odnosu. Uvijek vrijedi svjedočanstvo gospodara, uz najmanje dva vjerodostojna svjedoka na teret jednoga ili više pastira Pastir koji nije mogao platiti dug gospodaru u roku od spomenutih 8 dana od Velike Gospe, a želio je tada prekinuti ortaštvo, morao je nastaviti napasati blago ako je gospodar tako želio.

Komunalna uprava pod zakletvom, dužna je po čistoj savjesti povesti skraćeni sudski postupak o novčanim potraživanjima na relaciji gospodar – pastir  i završiti ga bez obzira radi li se o radnom ili neradnom danu.

U 50. glavi piše da “svaki vlasnik životinja može zahtijevati natrag životinje koje je povjerio na pašu pastirima na deseti dio. A pastiri ne mogu spriječiti vlasnike samih tih životinja da ih uzmu natrag.”

Glava 125. propisuje da stranac ne smije napasati blago u Blatu, gaju pred gradom, Lumbardi ni na Ražnju bez dopuštenja. Za svakog konja plaćala se kazna od 1 dukata.

Životinje koje ne smiju pasti na polju Donjemu Blatu navedene su u 198. glavi.
Svaka osoba, bez obzira na društveni položaj i prilike, čije se životinje (konji, mazge, magarci i slične krupne životinje) nađu zatečene u nekom od vinograda na polju Donjemu Blatu, mora isplatiti korčulanskoj Komuni 5 perpera po svakoj životinji i naknaditi štetu vlasniku vinograda. Ta osoba više ne smije držati takve životinje, vezane ili slobodne, na tom polju pod prijetnjom kazne od pet perpera svaki put. I svatko može tužiti i dobiti polovicu novčane kazne.

Držanje životinja

Držanje životinja na posjedu njihovih vlasnika propisuje 58. glava. Određeno je da svaki gospodar može dati da se njegove životinje drže na njegovu posjedu tijekom svibnja i lipnja, te da pastiri u njegovoj službi mogu obrađivati polovicu te zemlje prema korčulanskom običaju, dajući mu četvrti dio prihoda s posjeda na kojima drže stoku tijekom ta dva mjeseca.

U 54. glavi propisana je zabrana gradnje obora za stoku u blizini mora od Raščića do grada.

Zabrana držanja prasaca u gradu, osim od blagdana sv. Mihovila pa do Božića, propisana je u 74. glavi.

U 80. glavi propisano je da nitko ne smije prati ni u kojoj lokvi u selima, a osobito u lokvi Desković u Čari, osim ako vodu iz nje iznese van, uz kaznu od šest groša svaki put kad postupi suprotno.

U 105. glavi određeno je da je svakomu tko ima lokvu dopušteno lokvu zatvoriti od prvoga dana mjeseca svibnja. Te lokve nitko ne smije otvoriti, inače će biti kažnjen. I svi vlasnici jama smiju tada prodavati svoju vodu što povoljnije mogu sve do blagdana sv. Mihovila.

Štete i ozljede

U 20. glavi propisano je da ukoliko netko od onih ljudi koji jašu po nekom polju zasijanom pšenicom ostavi bez nadzora konja i taj nanese štetu ili on sam uzme od te pšenice da bi nahranio konja plaća kaznu od pet perpera. Od plaćene novčane kazne jedna polovica pripada Komuni, a druga vlasniku žita.

Kazna za one koji ozlijede tuđega konja propisana je u 86. glavi.
Ako tko hotimice ubije ili upropasti tuđega konja i to potvrde tri vjerodostojna svjedoka ili ako konja tako upropasti da ne može raditi, osuđuje se na smrt vješanjem. Ako se zločinca ne može pronaći ili ako mu se zločin ne može dokazati, žitelji sela gdje je zločin počinjen u roku od petnaest dana moraju pronaći počinitelja zločina. Ako ga ne mogu pronaći, plaćaju vlasniku konja protuvrijednost, a uvijek ostaje nedirnuto njihovo pravo na naknadu od krivca ako jednom pronađu počinitelja zločina. I uvijek zločinčeva imovina pripada Komuni ili selu.

Glava 22. određuje da onaj tko zlonamjerno odreže konju rep ili grivu, a to potvrde vjerodostojni svjedoci uz prisegu prijavitelja, plaća kaznu od 5 perpera. Od te svote jedna polovica pripada Komuni, a druga prijavitelju.

U 39. glavi određeno je da vlasnik psa koji nanese štetu tuđim životinjama mora psa ubiti, a ako ne posluša nalog komunalne uprave, mora platiti 2 perpera Komuni.

Onome tko hotimice ubije, rani ili onesposobi tuđega vola, glavom 87. određeno je da se odsiječe desna ruka. Ako ubije dva vola, odsijeca mu se desna ruka i noga. Ako ubije tri vola ili više, osuđuje se na smrt vješanjem. To je vrijedilo ako se zločin dokaže, kao što je spomenuto u glavi o konju. Za kravu i magarca vrijede iste odredbe kao i za vola.

Ako se pak zločinac ne može pronaći, selo gdje se zločin dogodio plaća odštetu vlasniku. Ove odredbe su važile i ako se rai o konju. odredbe te glave bile su istovjetne odredbama o konju.

U 41. glavi propisana je dužnost orača da čuva unajmljene volove.
Svaki je orač “kad završi sjetvu, dužan i nadalje čuvati i pasti volove, ako bi inače bili u opasnosti, dok ne budu sigurni u pogledu života i tek onda vratiti ih gospodaru, ali nipošto dok su u opasnosti da uginu.”

Glavom 93. propisane su kazne za štetu koju su nanijele životinje.
Stoga vlasnik svake krupne životinje koja danju nanese štetu u vinogradu plaća tri groša, a noću šest groša. Od naplaćene kazne jedna je trećina pripadala Komuni, druga vlasniku vinograda, a treća prijavitelju.

Ako štetu prijavi vlasnik vinograda, vjerovalo se njegovoj zakletvi uz jednoga vjerodostojnog svjedoka te je dobivao jednu polovicu naplaćene globe, a drugu je dobivala Komuna. Pudari su morali sastaviti očevid o šteti u roku od osam dana nakon što im je prijavljena šteta pod prijetnjom kazne.

131. glava govori o šteti koju pudar nanese čuvajući polja ili vinograde.
Ako pudar koji čuva polja ili vinograde nanese štetu sa životinjama ili bez njih, plaća dvostruku kaznu ako sam ne prijavi životinje koje su štetu počinile, nego to učini netko drugi. Isto tako, ako sam nanese štetu, plaća dvostruko ukoliklo ga netko drugi prijavi. Od naplaćene novčane kazne jedna je polovica pripadala Komuni, a druga polovica prijavitelju.

U 156. glavi propisano je da kazna za krupne životinje koje nanesu štetu iznosi 6 groša.

U 152. glavi propisano je da vlasnici vinograda mogu zadržati krupne životinje koje nanesu štetu.

U 179. glavi govori se o tužbama koje treba podići protiv onih koji su bili najbliže mjestu gdje je nanesena šteta.

U 182. glavi propisan je način plaćanja štete ako su nečije životinje nanijele štetu u žitu, a vlasnik žita želi svojom zakletvom dokazivati broj životinja koje nije zatekao u samoj šteti i nije ih tom prilikom prebrojio. Na njegovo inzistiranje štetu su procjenjivali poljščići, a naknađivali su je pastiri životinja koje su nanijele štetu. Za svaku kvartu žita plaćao se 1 groš, za kvartu ječma 2 soldana i za svaku kvartu drugih žitarica pola groša.

U 17. glavi govori se o onima koji otimaju tuđe životinje. Ako koji Korčulanin otme kozlića ili janjca, mora platiti jedan perper.

U 18. glavi nalaže se da onaj tko otme životinju stariju od godine dana mora platiti 2 perpera. Ako se vlasnik životinje ili pastir potuže na otimačinu, povjerovat će se iskazu vlasnika ili pastira kojemu životinja pripada, a otimač mora odmah platiti spomenuti iznos. Ako ne plati odmah, mora platiti pet perpera, od kojih jedna polovica pripada Komuni, a druga vlasniku životinje.

U 95. glavi propisano je da se pri nestanku životinja vjerovalo vlasniku životinja. Ako bi vlasnik izgubio životinju – govedo, kozu ili ovcu i zna da ju je neki stranac ugrabio, takvom se vlasniku ili pastiru vjeruje uz njegovu prisegu.

Izvori:
Arhiv ‘Žrnovo’ / Korčulanski statut /
Džaja, P. et.al. – KORČULANSKI STATUT O ŽIVOTINJAMA I PROIZVODIMA ŽIVOTINJSKOGA PODRIJETLA